DVANAESTA TRADICIJA
|
"Anonimnost je duhovni temelj naših Tradicija, stalno nas podsjećajući da trebamo postaviti načela ispred osobnosti." DUHOVNA bit anonimnosti je žrtvovanje. Kako Dvanaest tradicija AA.-a postavlja pred nas konstantni zahtjev da za opće dobro odustanemo od osobnih želja, možemo ustvrditi da je duh žrtvovanja - tako dobro simboliziran u anonimnosti - temelj svih tradicija. Zbog A.A.- ove dokazane spremnosti da prihvati ove žrtve, ljudi imaju veliko povjerenje u našu budućnost. No, na samom početku anonimnost nije bila plod povjerenja ; ona se rodila iz naših ranih strahova. Naše su prve bezimene grupe alkoholičara bile tajna društva. Novi su nas kandidati mogli naći samo preko nekolicine povjerljivih prijatelja. U to bi nas vrijeme šokirao i sami nagovještaj publiciteta, pa čak i da se odnosio samo na naš rad. Iako bivši pijanci, još smo uvijek mislili da se moramo skrivati od javnog nepovjerenja i prijezira. Kada se 1939. godine pojavila Velika Knjiga, nazvali smo ju "Anonimni alkoholičari". U njenoj se uvodnoj riječi nalazi ova indikativna izjava: "Važno je da ostanemo anonimni jer nas je za sada premalo da bi se mogli nositi s prevelikim brojem osobnih prijava koje bi mogle uslijediti poslije objavljivanja ove knjige. Kako smo uglavnom izučili neko zanimanje i zaposleni, u tom se slučaju ne bi mogli dovoljno baviti vlastitim poslom." Između ovih je redaka lako odčitati naš strah da bi veliki broj novodošlih mogao naširoko prekršiti našu anonimnost. Kako su se grupe A.A.-a umnožavale, tako su se umnožili i problemi anonimnosti. Ponekad smo, oduševljeni spektakularnim oporavkom brata alkoholičara, međusobno razgovarali o intimnim i teškim aspektima njegova slučaja iako su to bile stvari koje je trebao čuti samo njegov brižnik. Izmučena bi žrtva tada s pravom izjavila da je njeno povjerenje iznevjereno. Kad su se takve priče počele prepričavati izvan A.A.-a, gubitak povjerenja u naše obećanje anonimnosti bio je još veći. To je mnoge ljude odvratilo od nas. Jasno, svako ime člana A.A.-a i svaka priča morali su biti tajni, ako je dotična osoba to željela. U praktičnoj primjeni anonimnosti to je bila naša prva lekcija. Međutim neki od naših novodošlih članova s karakterističnom manirom neumjerenog alkoholičara nisu uopće marili za tajnost. Htjeli su, a i jesu, s vrhova kuća, urlati ime A.A.-a. Tek otriježnjeni alkoholičari nasrnuli bi blistavih očiju i zadržavali svakoga tko je bio voljan slušati njihove priče. Neki su jedva čekali da stanu pred mikrofon ili kameru. Ponekad bi se očajno napili i javno omalovažavali svoje grupe. Od A.A. članova su se prometnuli u A.A. zabavljače. Taj fenomen kontrasta nas je uistinu naveo na razmišljanje. Pred nama je jednostavno iskrslo pitanje: "Kako i koliko anoniman treba biti član A.A. - a?" Naš je rast jasno pokazao da ne možemo biti tajno društvo, ali je bilo jednako jasno da ne možemo biti ni putujuća vesela družina? Trebalo je mnogo vremena dok između ove dvije krajnosti nismo pronašli siguran put. U pravilu, prosječni novodošli odmah želi da njegova obitelj zna što on kani učiniti. Također to želi reći i onima koji su mu pokušali pomoći - svom liječniku, svom svećeniku i svojim bliskim prijateljima. Stekavši povjerenje kod drugih, smatra da je u redu da svoj novi način života objasni svom poslodavcu i poslovnim partnerima. Nakon što je dobio priliku da pomogne, uvidio je da s lakoćom gotovo svakome može govoriti o A.A.-u. Ova su mu tiha očitovanja pomogla da izgubi strah od alkoholičarske stigme i u svojoj zajednici proširi vijest o postojanju A.A.-a. Mnogi novodošli muškarci i žene su u A.A. stigli nakon ovakvih razgovora. Iako ovakve komunikacije ne zadovoljavaju zahtjev stroge anonimnosti, one su ipak potpuno u njenom duhu. No postalo je očito da je usmena predaja previše ograničena. Naš je rad kao takav trebao biti objavljen u javnosti. Grupe A.A.-a su trebale brzo doći u kontakt sa što više očajnih alkoholičara. Zbog toga su mnoge grupe počele održavati sastanke otvorene za sve zainteresirane prijatelje i javnost. Htjeli su da prosječan građanin može sam vidjeti o čemu se to u A.A.-u radi. Ljudi su na te sastanke reagirali toplim suosjećanjem. Uskoro su se grupama počeli obraćati A.A. članovi sa zahtjevom da govore pred udrugama građana, grupama u okviru crkve i zdravstvenim udrugama. Zahtijevana anonimnost se u tom kontekstu održavala tako što su prisutni novinari bili upozoreni da ne smiju objavljivati imena ili slike članova A.A. - a. Rezultat je bio dobar. Tada je uslijedilo nekoliko naših prvih izleta u širu javnost koji su se pokazali izvanrednima. Nakon članka o nama u Clevelandskom Plane Dealer - u članstvo u gradu je preko noći poraslo od nekoliko ljudi do nekoliko stotina. Novinske priče o večeri gospodina Rockefeller-a koju je priredio za Anonimne alkoholičare pomogle su da se naše totalno članstvo u jednoj godini udvostruči. Poznati Saturday Evening Post Jacka Alexandera u svojim je člancima učinio od A.A.-a nacionalnu instituciju. Doprinosi poput ovih otvorili su još više prilika za sve veća i veća priznanja. I drugi su časopisi i novine htjeli A.A. priče. Filmske kompanije su nas htjele fotografirati. Radio i, konačno, televizija su nas opsjedali, tražeći da se pojavljujemo. Što smo trebali činiti? Otkako se pojavila ova plima ponuda vrhunskog javnog priznanja, shvatili smo da bi nam moglo biti od neprocjenjive vrijednosti, ali i od ogromne štete. Sve će zavisiti o tome kako ćemo to kanalizirati. Jednostavno si nismo mogli priuštiti rizik da pustimo na volju članovima da sami sebe pred cijelom javnošću predstave kao mesije koje predstavljaju A.A. Promotorski instinkt u nama bi mogao biti naša propast. Da se jedan od njih javno napije, ili ne odoli napasti da ime A.A.-a iskoristi za vlastite svrhe, šteta bi mogla biti nepopravljiva. U takvoj je poziciji (tisak, radio, filmovi, i televizija), 100 postotna anonimnost - bila jedini mogući odgovor. Ovdje bi, bez izuzetka, načela morala biti ispred osobnosti. Ova su nas iskustva naučila da je anonimnost doista poniznost na djelu. To je svojevrsna sveprožimajuća duhovna kvaliteta koja je danas od presudne važnosti za život A.A.-a. Pokrenuti duhom anonimnosti, nastojimo odustati od naših prirodnih želja da nas bilo kolege alkoholičari ili javnost prepoznaju kao osobe u članstvu A.A.-a. Vjerujemo da se svako od nas, kad jednom odustane od ove vrlo ljudske aspiracije, priključuje prostiranju zaštitnog ogrtača koji prekriva našu cijelu Udrugu i pod kojim svi možemo rasti i raditi u jedinstvu. Sigurni smo da je poniznost, izražena anonimnošću, najčvršća zaštita Anonimnih alkoholičara |
